Zaštićene vrste u Koprivničko-križevačkoj županiji
U Republici Hrvatskoj je u cilju očuvanja brojnih prirodnih staništa i raznolikosti biljnih svojti, zakonom zaštićeno gotovo tisuću biljaka u kategoriji strogo zaštićenih vrsta. Tu spadaju prirodne biljne vrste koje su u opasnosti od izumiranja, usko rasprostranjene biljke na nekom području, te određene divlje vrste zaštićene propisima Europske unije.
Koprivničko-križevačku županiju karakterizira velika biološka i krajobrazna raznolikost sa brojnim biljnim i životinjskim vrstama, od kojih su neke rijetke i ugrožene, te su proglašene kao strogo zaštićene vrste.
BIJELA RODA (Ciconia ciconia)
Bijela roda (Ciconia ciconia) najpoznatija je predstavnica vrsta iz porodice roda. U narodnim predajama postoje brojne priče i legende o rodama kao što je da „djecu donose rode“ i vjerovanje da gnijezdo rode na krovu kuće donosi blagostanje i sreću. To je jedna od neprepoznatljivijih ptica koja je usko vezana uz ljude jer svoja gnijezda gradi u naseljima: na krovovima kuća, električnim stupovima te stablima. Perje joj je bijelo osim crnih rubova krila. Ima dug vrat, te noge i kljun koji su crvene boje kod odraslih ptica, a tamne boje kod mladih ptica koje još ne lete. Rode su visoke između 100 i 125 centimetara, a teške od 2,3 do 4,4 kilograma. Glasaju se klepetom kljuna i piskutanjem. Životni vijek rode je od 22 do 33 godine.
Rode su selice koje u proljeće dolaze u naše krajeve na gniježđenje, a na početku jeseni odlaze na zimovanje na jug. Kod dolaska prvi dolazi mužjak kako bi zauzeo gnijezdo, koje je koristio prethodnih godina ili da se pokuša izboriti za bolji teritorij te prihvaća prvu ženku koja im se tamo pridruži. Zanimljivo je da rode nisu vjerne svom partneru već svojim gnijezdima. Bijele rode grade jedna od najvećih gnijezda u ptičjem svijetu i svake godine ga nadograđuju pa ona mogu doseći težinu i do 1 tone. Gnijezda rade od većih grana, sijena, slame, trave, zemlje te stajskoga gnoja, no u njima se mogu naći i drugi materijali poput papira, krpa, plastičnih vrećica i špage.
Stanište ove gnjezdarice su močvare, livade, pašnjaci i savane, a najčešće se gnijezdi u krugu od 50 kilometara od mjesta gdje je rođena. U Hrvatskoj bijela roda živi u nizinskim krajevima gdje ima vlažnih pašnjaka, poplavnih livada plitkih jezera i močvara. Nije previše izbirljiva i hrani se vodozemcima, gmazovima, kukcima, malim sisavcima, puževima i gujavicama, a često se zna vidjeti kako iza traktora koji kosi livadu vreba uplašene životinje. Rasprostranjenost bijele rode seže od Portugala i Španjolske preko središnje i istočne Europe sve Bliskog istoka pa i do srednje Azije. Najjužnije se gnijezde u sjevernoj Africi.
Bijela roda je strogo zaštićena vrsta te ju je zabranjeno hvatati, ubijati ili uznemiravati, posebno u vrijeme gniježđenja, podizanja mladih i selidbe ili uništavati gnijezda i područja gdje se razmnožavaju i odmaraju. Spomenimo i da se Dan roda u Hrvatskoj obilježava 24. kolovoza.
CRNA RODA (Ciconia nigra)
Crna roda (Ciconia nigra) je velika ptica tamnog perja koje kod odraslih ptica ima zelenkasto-ljubičasti sjaj, dok su joj prsa i trbuh bijeli, a kljun i noge crvene boje. Hrani se prvenstveno ribom, kukcima, gmazovima i vodozemcima, rakovima, te sitnim sisavcima i pticama. Plijen lovi polako hodajući u plitkoj vodi, duž obala rijeka i drugih stajaćih voda. U našim krajevima gnijezdi se u starim poplavnim šumama te je dobar indikator tih staništa. Gnijezda grade na velikim i starim stablima kao što su hrast i jasen, od grana i grančica koje oblažu mahovinom, travom, lišćem i drugim materijalom. Unutar svog teritorija imaju do tri gnijezda, a jaja polažu samo u glavno gnijezdo. Vrlo su plahe i osjetljive na uznemiravanje. Stoga je potrebno da ih se tijekom gniježđenja ne uznemirava jer tada može doći do propadanja legla zbog hlađenja jaja ili pak gnijezdo mogu trajno napustiti.
Za razliku od bijelih roda u svoja gnijezda dolaze u paru što upućuje na to da se združuju tijekom selidbe ili zimovanja. Budući da je vrlo plaha može se vidjeti tek prilikom hranjenja i seobe i na drugim otvorenim površinama, vlažnim livadama i pašnjacima, kanalima i manjim vodotocima. Crna roda je rasprostranjena u Europi, Aziji i Africi. Europske, pa tako i hrvatske, populacije su prave selice koje zimu provode u tropskim i suptropskim dijelovima Afrike južno od Sahare.
Kao i bijela i crna roda je strogo zaštićena vrsta te ju je zabranjeno hvatati, ubijati ili uznemiravati, posebno u vrijeme gniježđenja, podizanja mladih i selidbe ili uništavati gnijezda.
BARSKA KORNJAČA (Emys orbicularis)
U Europi postoje samo dvije vrste slatkovodnih kornjača, koje žive na kopnenim vodama i poplavnim područjima. Jedna od njih je barska kornjača (Emys orbicularis). Ona mnogo vremena provodi sunčajući se. Ima tvrd oklop, spljošteniji nego kod kopnene kornjače i malo širi na stražnjoj strani. Na prednjim nogama ima pet dobro vidljivih prstiju s kandžama, a na stražnjim četiri, između kojih su plivaće kožice. Migrira uglavnom u potrazi za mjestom za polaganje jaja ili hibernaciju i to do nekoliko kilometara od svog staništa. Hrani se vodenim beskralješnjacima, vodozemcima, ribama i različitom biljnom hranom. Životni vijek jedne barske kornjače je do stotinu godina.
Barska kornjača je strogo zaštićena vrsta, a zanimljivo je da ta vrsta naglo nestaje iz voda već na prve znakove zagađenja. Ukoliko se želi sakriti, prednjim nogama nabacuje blato i pijesak sve dok se više ne vidi.
DABAR (Castor fiber)
Dabar je životinja koja živi uz vodotoke i vodene površine obrasle zeljastom vegetacijom, gdje gradi i svoje nastambe, humke i jame. Ulaz u te nastambe je ispod vode. Na vodotocima gradi brane i to kad razina vode padne ispod 30 cm kako bi osigurao dovoljnu razinu vode i zaštitio ulaz u nastambu. Najveći je europski glodavac. Dužina tijela može mu doseći do 1m, a rep od 30 do 40 cm. Odrasla jedinka može težiti od 20 do 30 pa čak i do 35 kg. Tijelo mu je prekriveno gustim krznom tamno kestenjasto-sivkaste boje koje je svjetlije na trbuhu, a rep mu je obložen ljuskama posloženim poput biber crijepa na krovovima kuća. Dabar je isključivo biljojed i za hranu koristi oko 300 biljnih vrsta. Od proljeća do jeseni prvenstveno jede zeljaste biljke koje rastu u vodi i na obali, a zimi (izvan vegetacijskog razdoblja) se hrani živom korom mekih listača. Ima 20 zuba; prednji zubi, sjekutići nazivaju se glodnjaci i s prednje strane prekriveni su narančastim slojem cakline.
Dabrovi su monogamne vrste. Žive u familiji koju čini roditeljski par s dvije generacije mladunčadi. Spolno sazrijevaju s 2,5 godine, a pare se od siječnja do ožujka. Gravidnost ženke dabra traje oko 105 dana i koti se jedanput godišnje te ima od 1 do 5 mladih. Krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj je dabar nestalo, ali je od 1996. do 1998. godine ponovno vraćen u okviru projekta „Dabar u Hrvatskoj“ zahvaljujući Šumarskom fakultetu i prof. dr. sc. Marijanu Grubešiću koji je bio voditelj projekta u suradnji s Institutom za biologiju divljači iz Münchena. Odabrana staništa za introdukciju bila je šuma Žutica, šuma Česma te rukavci Drave kod Legrada i rukavac Lonje za slivno područje rijeke Save. Na području Koprivničko-križevačke županije populacija dabra raste iz godine u godinu, a jedan od razloga je i izostanak prirodnih neprijatelja, ali i stanište koje mu uvelike pogoduje.
Prema odredbama Zakona o lovu, u Hrvatskoj se dabar tretira kao divljač dok je istovremeno na temelju Pravilnika o lovostaju zaštićena životinja i tijekom cijele godine zabranjen je lov na dabrove. Isto tako, sukladno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine“, broj 144/13 i 73/17) dabar je strogo zaštićena vrsta. Sve se više javlja šteta od njih u vidu izgrizanja i rušenja drveća uz tokove rijeka ili uništavanje višegodišnjih nasada i ratarskih kultura na okolnim poljima.
VLASULJA BRADICA (Festuca vaginata Waldst. Et Kit. Ex Willd.)
Vlasulja bradica je višegodišnja, gusto busenasta trava, sivozelena i visoka do 60 cm. Rasprostranjena je u širem panonskom prostoru. Raste na kontinentalnim pijescima, obrastajući sipine (dine). U Hrvatskoj je nalazimo u Podravini, na više lokaliteta s pješčanom podlogom, a najveće sastojine gradi na Đurđevačkim pijescima.
SIVKASTA GLADICA (Corynephorus canescens (L.) P.Beauv.)
Sivkasta gladica je tipična biljka pješčarka, psamofit. To je busenasta trava visine do 30 cm. Rasprostranjena je u Europi i Sjevernoj Americi. Raste na pijescima, često kao pionirska vrsta na golom pijesku. Iako je nekad bila šire rasprostranjena na pokretnim pijescima u Hrvatskog, danas, nakon umirivanja pijesaka i obrastanja, rijetka je biljka.
KOCKAVICA (Fritillaria meleagris L.)
Kockavica (Fritillaria meleagris L.) je privlačna biljka koja ima cvjetove koji su bojom i oblikom specifični: veliki su i teški te zbog toga vise, a boja je crveno-smeđa do purpurna, sa svjetlijim ili tamnijim šarama. Ove šare tvore uzorak šahovnice od čega potječe i hrvatski naziv za ovu vrstu – kockavica. Cvjetovi su većinom pojedinačni, ali ih se ponekad može naći i po dva ili više na jednoj stabljici. Pojavljuju se tijekom ožujka i travnja, a kockavica počinje cvasti tek nakon pet do osam godina i može doživjeti starost do čak 30 godina. Otrovna je, pogotovo za sisavce. Stanište su vlažne livade, rjeđe vlažne šikare i šume. Kockavica je strogo zaštićena vrsta. Ugrožena je zbog gubitka vlažnih livada na kojima raste usred negativnih čovjekovih djelovanja koja uključuju melioraciju i urbanizaciju te pretvaranje zemljišta u oranice. S druge strane, ta su staništa ugrožena i prirodnim procesima zaraštavanja drvenastom vegetacijom do kojih dolazi uslijed prestanka košnje te zapuštanja livada.
LJEKOVITA KRVARA (Sanguisorba officinalis L.)
Ljekovita krvara (Sanguisorba officinalis) je višegodišnja biljka koja može narasti do oko 80 centimetara visine. Cvjetovi su crveno-smeđi i tvore glavičaste cvatove na vrhovima stabljike. Cvate od lipnja do kolovoza. Staništa su vlažne livade i pašnjaci do 1200 metara nadmorske visine. Ljekovita krvara je i biljka hraniteljica dnevnog leptira velikog livadnog plavca (Maculinea teleius) te zagasitog livadnog plavca (Phengaris nausithous) koji je ugrožena vrsta u Europi. Na cvjetove krvare ženke leptira odlažu jaja, a njenim sokom hrane mlade gusjenice koje padaju na tlo. Mlade gusjenice s tla u odnose u svoje mravinjake određene vrste mrava koji ih tijekom jeseni, zime i proljeća hrane, a za uzvrat od njih uzimaju kapljice slatke tekućine koje gusjenice izlučuju. Nakon deset mjeseci tj. krajem lipnja ili početkom srpnja iz mravinjaka izlaze razvijeni leptiri i lete oko 30 dana godišnje tijekom srpnja i kolovoza.
Ljekovitu krvaru možemo naći i na teritoriju Koprivničko-križevačke županije i to na području „Spomenika prirode Mali zoološki lokalitet livade u Zovju kod Đelekovca“.
